Susret malih pjesnika i put u Cernik su najneobičnije iskustvo moga života. Napisao sam pjesmu u prozi Nitko. U Cernik sam išao sa svojom mentoricom Ivanom Karlušić Budimir, a putovali smo s profesoricom Anicom Jukić i učenicom Ines iz OŠ Antuna Bauera iz Vukovara.

Na put smo krenuli u ranim jutarnjim satima i on nije trajao dugo. Putem nam se javila moja razrednica Irena Papac što me je jako usrećilo. Oko 9 sati smo već bili u Cerniku. Susret se održao u jednoj lijepo uređenoj školi gdje su nas dočekali kolačići i sokovi. Nakon opuštanja, ispred škole, bilo je svečano otvorenje Susreta uz molitvu. Nakon otvorenja išli smo na doručak, a kasnije u knjižnicu na biranje najknjige da razbijemo tremu. Ondje je oko 11 sati proglašeno pet najboljih pjesmica. Iako moja nije izabrana među prvih pet, bilo mi je jako zanimljivo.

Poslije smo imali svečani ručak u Hrvatskom domu. Nakon toga smo krenuli u Vinkovce gdje smo došli  u kasnim poslijepodnevnim satima s osmijehom na licima.

                 NITKO

Nenoj biti nitko. Ne budi samo prazna soba bez glasovira... Sviraj, skladaj kroz život najljepše melodije što u duši kriješ... Budi jak, snažan, hrabar, promijeni svijet! I ti svojim obolom možeš pomoći bolesnima, neukima, potrebitima... Nisi nemoćan, jer se snažnim duhom, postojanošću i ljubavlju dosežu nemjerljive visine. I zato... budi Netko... nosi šarolikost boja u srcu, nosi vedrinu i milost jer svoj kutak svijeta zaista možeš učiniti ljepšim. Samo pokušaj... i vidjet ćeš... Budi Netko.

                                                                       Miroslav  Pažin